Tragom priće o o porodici Ahmić iz sela Goduša, iznad Visokog, uputili smo se po velikom snijegu da obiđemo ove ljude koji nemaju ama bas nikakvih primanja. Nedavno je ovoj šestočlanoj porodici trebala biti isključena struja, zbog neplačenih računa. Iz fonda HO Sadake za hitne slučajeve priskočilo im se u pomoć, te pored plačanja računa, kupljene su i osnovne životne namirnice. Mnogo je priča iz njihovog života zbog kojih vam se okrene u stomaku, ali mi ćemo navesti samo dvije:
Jedan od sinova, (Adis 12 godina) dobio je krivljenje kičme, ali zbog nedostatka para za autobus, nije više mogao da se šalje na slikanje i tretman. A najmlađe dijete (Almedin 16 mjeseci) pije vočni sok koji je već s vodom razrijeđen da bi dotekao i za sutra. Majka plete vunene čarape i prodaje ih za 2,50 KM. Bili smo očevidci da je od jednog prodatog para donijela šerpu graha iz sela za ručak svojoj djeci. Halid radi fizičke poslove kada nađe posao. Ali sad nema ni toga.  HO Sadake je iz fonda odvojila hitnu pomoć u novcu, a evo ostavljamo mogućnost do kraja februara da se putem naših računa još pomogne Ahmićima ukoliko neko osjeti želju.

Adresa: Ahmić Halid,  Rajčići  b.b.  Visoko

tel: 032 722195

Dževad je otac dvoje djece i živi sa suprugom u kući jednog humanog čovjeka, koji se prepoznavši ozbiljnost situacije, odrekao Dževadove kirije. Inaće invalid od rođenja, Dževad je ipak do u nazad 8 godina uspjevao pronaći posao i prehraiti svoju porodicu. Od 2002 ostaje bez zaposlenja i tako do danas. Bezuspješno konkuriše na sve oglase i redovno se javlja na biro za zapošljavanje.  Jedina sredstva od kojih ova porodica preživljava su minimalne jednokratne pomoći iz centra za socijalni rad. Tako već punih 8 godina. Sada je već stanje već jako ozbiljno i Ramići se kreću po rubu egzistencije.
Pozivamo vas da se do kraja Februara zajedno ukljucimo u akciju za pomoc porodici Dzevada Ramica.  U nastavku teksta originalno pismo koje nam je Dževad poslao. Nasi računi stoje na raspolaganju.
Prilog pripremio Almir C.

vidi izvještaj 2010

Pišemo vam o slučaju porodice Suljkanović iz Kalesije.
Njihova drama je počela kada se kod kćerke Nejle (4 godine) temperatura jedne noći povisila do 40,5° C te je  Nejla izgubila svijest. Nakon toga imala je konvulzije koje i danas traju.Kod djevojčice je tada uspostavljena sljedeća dijagnoza: Microcephalia (Q02), Convulsiones rec. (R 56.0)
Tretman je moguć u većem centru na primjer Tuzla, gdje se djevojčici pomaže simptomatski. No put do Tuzle je uvijek dug i neizvjestan i Nejla dobije po nekoliko napade dok konačno stigne do hitne pomoći u Tuzli.

Obzirom da su roditelji maksimalno iscrpljeni sto se finansija tiče, jer sve lijekove i putarinu koja iznosi oko 350 KM mjesečno, plaćaju od svojih skromnih primanja, a koja ne dosežu spomenutu sumu, zamolili su da prenesemo njihov apel za pomoć.

Oni mole da im se pomogne barem sada preko zime. Dovoljna je skromna sadaka, a oni će pokušati da se presele nadomak Tuzle u jednu neopravljenu kuću, kako bi ipak bili bliže Tuzlanskim bolnicama.
Mi ćemo svakako odvojiti dio sredstava iz Fonda za hitnu pomoć i što prije predati Suljkanovićima, a pozivamo i vas da se uključite u akciju do kraja Januara.

Broj tel. porodice Suljkanović je: 035 637 117 ili 061 804 738

 
vidi izvještaj 2010

U Brčanskoj 38, u jednom mirnom dijelu Bihaća živi troje mališana: Medina, Elmedin i Hajrudin. Troje jetima u djedovoj kući. Sa njima je majka Hajrija, koja daje nadljudske napore da pribavi hranu i odjeću za svoju dječicu. Njezina primanja izgledaju ovako: 50 KM za svako dijete i jos 50 KM za Elmedina ekstra jer je Elmedin obolio od Celijakije i nesmije jesti obično brašno, slatkiše i mnogo toga još. To je 200 KM za mjesec dana, a njih četvoro. Otac djece, kako nam priča Hajrija bio je alkoholičar, i umjesto da donose radost, opskrbu i zaštitu svojoj porodici, donosio bi im bol, poniženja i traume.  Hajrija je tako jednom završila u bolnici, fizički i psihički skrhana do dna. Nakon izlaska iz bolnice Hajrija pokušava da se sama brine o svojoj djeci kako zna i umije. Da pored svoje zadaće kao majka nadomijesti ulogu oca i da hrani svoju porodicu.  

Desetak kilometara uzvodno od Fojnice prema Prokoškom jezeru smješteno je selo Barakovići. To je naselje sa oko tridesetak kuća i pripada Mjesnoj zajednici Prokos, a haman je poslije Klisure najvisočije selo prema Prokoškom jezeru. Posjetili smo ovo naselje tragom oglasa u "Dnevnom avazu" u kojem Jusuf Bureković moli za pomoć u hrani i spominje da ima dvoje djece. Stigli smo pred kuću sa brojem 65 u kojoj živi 37-godišnji Jusuf Bureković - Juka sa 28-godišnjom suprugom Nerminom i dvoje mlade djece Sadet (9) i Ajla (5) godina. Jusuf nam je pričao svoju životnu priću, a pritom su i on i supruga pustili poneku suzu tokom našeg razgovora. Ovo je njihova priča: "Demobilisani sam borac, ne radim nigdje, živimo u babinoj kući u dvije prostorije. Bio sam u Armiji BiH i uzeo onu otpremninu od 10 000 KM, doveo sam od tog novca vodu sa lokaliteta Krčevine ispod Klisure u dužini od oko 3 kilometra. Ponešto posijemo, a ja zaradim ponekad koju marku u nekoga na dnevnici. Moram kupovati mlijeko a svi ga volimo u kući. Ja moram dijetetu kupiti mlijeko a evo od komšije ga donosim već tri mjeseca i nisam mu platio, pa me stid"... u nastavku cijela prića i slike.

Pomozimo Zehriji Selimović i njezinoj sestri Nizami.
Ove dvije starice žive sasvim same u Vogošći u jednom malom stanu. Izdržavaju se od skromne minimalne socijalne pomoći. No teška bolest, "Reumatoidni artritis" svakog dana uzima sve više maha. Zehrija je vec 6 godina sasvim nepokretna i o njoj se brine njezina sestra Nizama. Potrebe za lijekovima, ortopedski pomagalima i hranom su stalno tu i sve je skuplje. Režije su u prošloj 2008 godini dovele Zehriju i njezinu sestru do granice da su morale zatražiti skromnu pomoć od HO Sadake. Pomozimo zajedno. 
Uplate možete izvršiti na naše račune, a mi smo ubrzo ponovo kod sestara Selimović u Igmaskoj ulici 61 u Vogošći.  Dodjite i vi. 
                                                          

pripremio saradnik Rifet Dervišević 

Naš stari znanac Nermin Golić iz Kaknja, vrijedni otac dvoje djece i bivši borac Armije BiH. Ranjavan i demobilisan. Godinama nezaposlen iako trazi posao posvuda. Piše nam da ga je teško pogodilo što čak i u komunlanom preduzeću nije mogao naći posao jer nije imao "veze".
I eto prikupio je hrabrosti i javio nam se ponovo sa molbom da mu pomognemo.

Piše Nermin još u pismu da je zahvalan svim donatorima koji uplaćuju za pomoć ljudima u potrebi i da se stidi jer kako reče:

"Ima onih koji još nisu nigdje tražili, a veća su sirotinja od mene."

Našao je mogučnost da završi kurs za varioca, pa da ode na privremni rad u Hrvatsku.

Zamolio je ako mu se može pomoći da plati taj kurs i ostavi opskrbu za porodicu dok ne zaradi i pošalje prvu platu. 
Odlučili smo da Nerminu pomognemo iz Fonda za hitnu pomoć, kako bi u budučnosti našao posao i mogao sam ishranjivati svoju porodicu.
Podržite i vi ovu želju bivšeg borca da postane sam hranitelj svoje čeljadi.

Nana Džafović Almasa je samohrana starica koja živi u centru Goražda u jednoj, za život neuslovnoj sobici. Brine se samo o sebi i preživaljava sa malom penzijom. Nana je kao što možemo vidjeti na slikama prilično u godinama i nije puno pokretna. Ali navrate joj ponekad dobri ljudi i komšije te pomognu koliko mogu. Krajem decembra poslali smo joj skromnu sadaku uplaćenu od donatora u fond za hitnu pomoć. Pogledajmo par slika iz nanine sobe.

Ako i vi želite možete to uraditi preko naših računa.

Od kako se moj suprug razbolio, tek tada su nam počele prave patnje iako smo ih imali i zadnju godinu dana. Preživljavamo doslovice sa 150KM koje moj suprug dobiva kao demobilisani borac, ali ni tih primanja nema zadnjih 3 mjeseca. Tako da bukvalno gladujemo. Neznamo već mjesecima šta je vreča brašna a za higijenu da i ne govorimo. Jako se plašim, koliko god gladi toliko i bolesti svojoj djeci, jer im nisam u stanju pružiti naj osnovnije. 

Hitno potrebna pomoć u novcu, do kraja Juna.

U nesretnom slučaju 02.12.2008.g. dječak Karalić Evel iz okoline Zenice je pretrpio tešku povredu u kojoj je smrskao lijevu nogu u potkoljenici. Tog nesretnog dana traktor (kardan-prenosni mehanizam između mašine traktora i prikolice) mu je priklještio lijevu nogu i zdrobio je na više mjesta.Od tog dana dječak je upućen i lijeći se na K.U.C. u Sarajevu gdje su iscrpljene sve mogučnosti lijećenja zbog vrlo teške i komplikovane povrede i zbog čega se roditeljima preporučila amputacija potkoljenice (zbog mogućnosti da se infekcija proširi i na zdravi dio noge) ili odlazak na neku od specijalizovanih klinika za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju.

Porodica je uspostavila kontakt sa Prof. Dr. Milomir Ninkovićem, šefom ovog tipa hirurgije u Njemačkoj, koji je zakazao i obavio pregled 23.05.2009.g. U svom nalazu je naveo da on zajedno sa svojim timom stručnjaka iz ove oblasti može da sanira povredu i dječaku spasi nogu tako sto bi mu izvršio transplantaciju mišičnog tkiva i kože sa zdrave noge u natkoljenici. Detaljnije u nastavku.

Kao sto smo najavili, 25. Aprila dočekali smo Mirsadu Toporan i njezinog sina Semira u haremu Begove džamije, kako bi im predali pomoć.
Semir, devetogodišnji dječak bio je usplahiren i očaran ljepotom džamije građene u turskom stilu, pred kojom je stajao. Predložili smo Mirsadi da se osvježe od puta u Morića hanu, što su odmah prihvatili. Tu smo slušali od Mirsade veoma tužnu i potresnu životnu priću. U jednonom momentu iza susjednog stola ustala je jedna mlađa zena, prišla nam i sa očima punim saosječanja, izvadila novac i dala ga majci, rekavši tihim glasom samo: "Ovo je za vas" Stajala je još par trenutaka nijemo, blago se osmjehnula Semiru i ubrzanim korakom izašla iz Morića-hana.  Pročitajte i nastavak ove priće i pogledajte 4 minute filma koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim ...

Obavještavamo Bosance i Hercegovce u dijaspori da je pokrenuta akcija za izgradnju kuće porodici poginulog rudara Almira Babića.
Almir je poginuo u eksploziji metana u rudniku Stranjani,  pokušavajući da izvuče svoga poginuloga kolegu.
Iza rahmetli Almira Babića ostali su njegova majka, supruga Alma, djeca Lejla 5 godina i Elmin 3 godine star.
Almir je preselio u svojoj 33. godini. Bio je vrijedan i pošten čovjek koji je radom u jami izdržavao svoju porodicu. Sa Almirom je živjela i njegova majka.
Živjeli su u djedovoj kući, koja je više šupa nego kuća.
Danas, kada Almira više nema, situacija u kući gdje je živjela njegova porodica veoma je teška te supruga sa dvoje jetima bez hranioca i zaštitinika mogu brzo završiti na ulici.
Zbog svih ovih okolnosti dvije bošnjačke humanitarne orbanizacije „Sadake” iz Njemačke i Most-Bro” iz Danske te portal bosnjaci-net iz SAD-a, pokrenuli su humanitarnu  akciju za prikupljanje sredstava za izgradnju kuće porodici rahmetli Almira Babića. Brojevi računa i detaljnije u nastavku teksta. 

U sklopu akcije pomoć za stare iznemogle osobe, pokrećemo apel za pomoć porodici Šabanović iz Visokog. Naime Suljo Šabanović živi u Visokom sa suprugom Minom.
Suljo ima 78 godina a Mina 69 i imaju mejsečnu socialnu pomoć od 60 KM.
Pošto nisu nigdje radili nemaju penziju niti osiguranje a potreba za ljekovima i ostalim potrepštinama je svakodnevna.
Oboje imaju staračkih zdravstvenih problema te ovim putem preko organizacije Sadake mole da im se pomogne na bilo koji način. Apel je otvoren do kraja Marta.

Ukoliko želite pošaljite skromnu sadaku za ovo dvoje staraca iz Viskokog.

Prilog pripremio
Rifet Dervisević

Mašić Avdija iz Kaknja, otac šestoro maloljetne djece od koje se četvoro školuje, obratio nam se pismom za pomoć.
Avdija je podstanar i nezaposlen. Bio je borac u oslobodilačkom ratu i bio je ranjavan. Uz to je krajem rata dobio Tuberkulouzu koja je ostavila trajne posljedice na njegovo zdravlje, tako da danas i kada nađe neki privatni poslić, Avdija ga zbog zamora jedva odradi, ali ga odradit mora. Kako plaća kiriju, hrani svoju mnogočlanu porodicu i uz to školuje djecu, ostavljeno nam je da pokušamo odgonetnuti. Božija odredba i skromnost, to je odgovor koji je jedini moguć.
"Bilo kakva pomoć bi nam dobro došla" Riječi su ovog vrijednog oca. U nastavku donosimo kopiju pisma koje nam je Avdija poslao, a u našoj arhivi se nalaze i potvrde iz zavoda za socijalni rad i zavoda za nezaposlene, koji potvrđuju gore navedeno stanje. Tu se takođe nalazi i adresa kao i telefon kojim je moguće stupiti u kontakt sa Avdijom Mašićem. Ako želte možete poslati vašu pomoć do kraja marta kada planiramo predati skupljenu sadaku.

Ovog Ramazana pokrećemo veliku akciju za pomoć školarcima u Podrinju, na relaciji Foča -Goražde. Cilj su nam djeca u brdskim, seoskim školama, gdje su se vratili povratnici i pokušavaju opstati. Škola ima 10-tak i sve su četvorazredne osnovne škole: Bogušići, Sadba, Posestra, Osanica, Ilovača, Brzača, Rešetnica, Ustikolina, Jabuka. Broje ukupno oko 200 učenika. Uslovi u kojima žive mještani ovih sela su surovi. Isključivo se ljudi bave poljoprivredom i žive od onoga što sami proizvedu. Ministarstvo kantona za obrazovanje obezbjedi svake treće godine udžbenike, ali za sveske, olovke, boje, tašne blokove itd... nema sredstava. Bez obrazovanja i infrastrukture održivi povratak nema šansi. Po proračunu odgovornog pedagoga , a na osnovu spiskova koje su nam dostavili mjesni učitelji Halilović Husejin, Šemso Aganspahić i dr.  za ovaj projekat treba ukupno 4000 EUR. (40 KM po djetetu).  Potrebna nam je vaša svesrdna podrška u finasiranju ovog i.A. hajr poduhvata. Pomozimo zato zajedno u Ramazanu, siromašne mališane u Podrinju.

Denis Semir i Samir iz Ključa su trojica braće koja sa svojom majkom Erzumanom Garibović-Jakupović vrijede za jednu od najsiromašnijih porodica u ključkoj opštini.   Nedavno se desio slučaj koji je skrenuo i našu pažnju na ovu porodicu, a to je da je Denis kolabirao od gladi i iznemoglosti. Dječak taj dan nije dobio sendvič, koji inaće dobivaju sva školksa djeca slabijeg imovinskog stanja, jer je bio skinut sa spiska. Po svemu sudeći 70 KM je sve što ova porodica mjesečno prima i para nedostaje i za hranu.  Čak se i za hljeb snadbjevaju tako što im obližnji prodavači daju na veresiju. Više detalja pogledajte na isječku iz Avazovih novina. (kliknuvsi na link "Saznaj vise") Mi upravo uspostavljamo kontak sa koordinatorom iz regije i želimo u svakom slučaju omogučiti svima onima koji žele poslati skromnu sadaku za trojicu braće, da to urade putem naših računa.  

Sredinom jeseni 2008 godine dobili smo pismo i nalaze od Mejre Mulalić iz Tuzle. Majka dvoje djece kojoj je nedavno na ljekarskom pregledu dijagnostikovana aneurizma na mozdanim krvnim sudovima. Aneurizma je izbocenje na zidu krvnog suda koje moze svakog trena da pukne i da nastane smrtonosno krvarenje u mozgu. Operaija zbog komlikovanosti nažalost još nije izvodljiva u BiH. Pronađena je opcija u Madžarskoj, ali troškovi operacije su visoki. Pozivamo vas da eventualno svojim skromnim prihodima učestvujemo u fondu iz kojeg čemo dati svoj doprinos da se Mejra hitno prebaci na operaciju.