Želimo vas upoznati sa kratkim prićama devetoro siromašnih staraca koji na sebi svojstven način i sa dozom misticizma, privlaće pažnju svih onih koji ih barem jednom sretnu.Životi ovih ljudi su više nego skromni, smijemo se usuditi reći asketsko-teški, ali ipak ni kod koga od njih ne može se naći niti truna nezadovoljstva, očajanja ili depresije. Naprotiv, kada smo ih ne-najavljeni posječivali noseći humanitarnu pomoć, pronalazili smo ih u ibadetu i velikoj radosti da nam pruže gostoprimstvo.

Starac Koca Dervis (originalna slika bit ce naknadno objavljena)

iz sela "Dobro Dub" (opstina Tutin), rodjen 1923 god., vec je davnih dana ostao bez svoje supruge, naime nakog rodjenja svoje druge kcerke.
Bivseg poljoprivrednika je sa svojih 82 god. napustila snaga, skoro je totalno slijep a i boluje od niza raznih bolesti kao sto su:

*dekompenzovana srcana insuficijencija
*hronicna opstruktivna bolest pluca
*dermatitis atopica
*pelagroid susp.
*secer i ostale..

U ostalom je hemodinamski kao i ritmogeno nestabilan.
Povrh svih svojih tjelesnih muka iskusan je velikom brigom o svoje dvije kcerke koje su nazalost obje hendikepirane.
Starija kerka (41. god), kako mi starac tuznim glasom isprica, dozivjela je mozdani udar i od tada ostala paralizovana.
Mladja kerka je od svojih 28 dana ostala siroce. Prve dvije godine svoga zivota provela je u bolnici. U tom periodu su izvrsene najmanje 4 operacije na njenoj kicmi, cesto puta neuspjesno. Ova 39-godisnjaka je takodjer nesposobna da se brine o sebi.

Ova mala porodica zivi u jednoj 2 stotine (!) godina staroj sobici, koja se, kako mi djedo povjeri, vec cjela raspada. Prihodi ove familije se svode na djeda Dervisovu minijaturnu poljoprivrednicku penzijicu, koja iznosi jedva 50-60 € mjesecno kao i na malu socijanu pomoc objema kcerkama.
U svima svojim tjeskobama stari Dervis nikada nije zaboravio na Uzvisenog Gospodara vec mi - zaliven suzama - oda svoje najvece strahove:

" Bojim se sinko Allaha Krasnog.
On je naše duse stvorio čistim, a ja se bojim da svoju Gospodaru Uzvišenom vratim prljavu. Moje je sinko vrijeme prošlo i ja sam Dragom Allahu zahvalan. Nikada nisam bio gladan, nego se pitam šta će biti sa mojom jadnom djecom kada mene jednog dana ne bude...ko će njih pogledat..obje su nesposobne...tek opet, Allahu Milom hvala, On opet najbolje zna, ja sam Njemu odviše zahvalan..."

Regionalna televizija Sandzaka je pokusala pomoci apelujuci na merhamet naroda da pomogne ovom sirotom starcu kako bi mogao sagraditi barem neku skromniju i zdravlju sobicu za svoju djecu, medjutim pomoc slabo pristize...
Djedo Dervis redovo prima skromnu pomoc od IZ-e Sandzaka u vidu namirnica.

Nasa saradnica Almasa sa lica mjesta salje ovo pismo i porucuje:

“Pomozimo i mi ovom bogobojaznom vjerniku da uz Allahovu pomoc za vrijeme svog zivota ostavi svojim nesposobnim kcerkama makar krov nad glavom i da barem u tom pogledu olaksa svome roditeljskom srcu.”

Hasan i Nura

Nemožemo spomenuti Hasana i Nuru a da ne spomenemo Nurine gurabije. Kažu svi da ove gurabije nose sa sobom bereket. Prilikom prve posjete su nam ih ušuškali nek nam se nađu za puta. Da bi tu istu gurabiju nas devetoro jelo i da bi se komadić te gurabije nehotice prenio cak do Njemačke, gdje su ga i drugi okusili. Nura je vezana za krevet, jer joj se u nogama nalazi tromb te mora uzimati lijekove, a Hasan sa puno ljubavi i pažnje brine o svojoj Nuri. Od male penzije nemože im doteći za lijekove koji su potrebni Nuri. Ne žale se, naprotiv, stalno zahvaljuju Bogu na svemu i puno zikre. Zamolili smo ih da njihovu priču o čudnovatim Bereket-Gurabijama objavimo na internetu. Nisu se bunili niti su puno razumili o čemu pričamo, samo su blagosiljali sve donatore na pomoći koju su iz Fonda 5 € sadake dobili.

Aiša

Aiša je radila kao tekstilni radnik u tvornici 22.Decembar sve do rata. U ratu se prihvatila pomaganja starijima i iznemoglima. Po tome je poznata i u Armiji BiH. Sretali su je kako pod kišom granata žuri da bude pri ruci onima koji su sami i nemočni. Onda kad je rat stao, oboljela je od jetre i štitnjače. Aiša danas troši citavu listu lijekova a od propale firme niti postoji penzija niti postoji socijalno osiguranje. Ni ona nije zakukala niti jednom, samo se nasmijala i rekla: “nedaju oni nego Allah daje nafaku.” Uručili smo joj paket prehrambenih namirnica iako znamo da je najveća briga Aiši svakog mjeseca kako doći do potrebnih lijekova koja mora trošiti. Para ovaj put nije htjela uzeti.

Mejra

Ovo je Mejra i njena priča je priča o saburu. Mejrin brat je u vihoru rata poginuo zajedno sa svojom ženom i iza sebe ostavio dvoje sitne djece. Mejra je preuzela u emanet bratovu djecu da ih odgoji i iškoluje. A onda je došlo i drugo iskušenje. Mejrin muž je preselio u mjesecu Ramazanu na sedždi klanjajući teraviju. Mejra se nikada ne žali na svoju sudbinu. U svemu vidi Božiju volju i ibret, pa je zahvalna. U zikru joj je utjeha i snaga za sabur. Da li je ibret i u tome da smo i kako smo naišli na nju, tj da joj Allah šalje nafaku putem vaših sadaka ? Ostavili smo joj pomoć i opet čemo je obilaziti ako Bog da.

Ramiza

Ramizu smo zatekli u učenju Jasina. Pogled joj je bio bez sjaja, a ajete je bilježila zrncima tespiha jer je već godinama slijepa. Tiho, glasom koji odaje mir i sabur prića nam o sebi. Prića nam Ramiza o svome Hadžu. Narod joj je donosio vitre i sadaku, a ona bi u svojoj skronmnosti, te vitre slagala i slagala i kada je dovoljno sakupila uplatila je put na Hadž. Spontano nam prolazi kroz glavu vlastito stanje i shvatamo da čovjek kada istinski želi onda Allah dž.š. otvori puteve. Zatim nam priča kako je na radiju slušala jednog našeg alima, pa se usudila nazvati i pitati ono što je vec dugo mučilo. I veli nam: „ pitam ja njega mogul ja učit hatmu, al neznam Kur`an napamet i slijepam sam, pa bih da učim suru Ihlas na svaki red u Kur`anu." A on mi veli: "samo sestro uči.“ Pa joj je plaho drago bilo da prouči hatmu za svoga sina. Tada joj jedna sjena preko lica prede i ispriča nam da su joj sina četnici zaklali. To je sve od njenog bola kojeg je dala da primjetimo. Dok staračkim rukama polahko namješta svoj hidžab veli nam: „ako ko hoće da pomogne, nek mu Allah ukabuli i u dobra djela upiše, eto neznam šta bi drugo rekla“. Ni jednim gestom ni riječju ne pokaza da joj je teško u neimaštini. Nama dok odlzimo ostaje samo da razmišljamo o iskušenjima ove starice. Otici na Hadž, prouciti sinu Fatihu ispred Bejtullaha, kojeg nevidiš.

Zahida

Ovo je Zahida sa Vratnika. Za nju nebi ni saznali da nam nisu rekli „To vam je žena koja i kad nema kaže da ima.„ Simpatična usamljena nana sa ogromnim spiskom lijekova i dijagnoza. Zahida nam je teško otkrila da živi od male penzije i da sve ono što ima ode na lijekove. Bilo je stid reci da se pobojava da joj ne isključe struju. Teško je i napisati nešto više o dragoj hanumi Zahidi kada se ne žali i kada samo zahvaljuje Allahu na odredbi, pa veli: “Ma daće dragi Allah, nebojim se ja baš.”
Mi primjecujemo da joj pomoć treba, pa smo joj i ostavili sadake uplačene za mjesec juli, a opet ćemo je zijaretiti ako Bog da.

Zadnja vijest: Merhuma Zahida je preselila na bolji svijet.

Mina

Šibonjić Mina (77 godina) iz Brčkog živi sa svojim unukom u dosta teškoj situaciji. Nastanjena je u staroj zgradi u ulici Kantardžića 36. Penzija koju prima iznosi 102 KM, a time ne može pokriti
ni troškove stanarine. Nana Mina boluje od šećera i nema mogućnosti da sebi nabavi lijekove koji su joj potrebni. Veliki problem joj trenutno predstavlja to što nema sredstava da kupi ogrev za zimu.

Zadnja vijest: Merhuma Mina je preselila na bolji svijet.